Povlačim se na neko vrijeme iz ovog svijeta. Inspiracija je tu, ne brinite. Jednostavno nemam vremena. Čitam vas, ali ne komentiram. I dalje me imate na osobnom blogu. Ako želite razgovarati ili bilo što slično imate moj mail u boxu. Vraćam se ubrzo, a do tada: Volim vas!

Sjećam se da sam kao mala djevojčica s mamom i Tru voljela odlaziti u šumu nedaleko od Bostona. Vikendom bi pripremile sve za piknik i krenule u cjelodnevni izlet. Hodale smo utabanom zemljanom stazicom okruženom visokim stablima koja, kao da su se natjecala u visini. Ta oaza zelenila se činila toliko besciljnom i jednoličnom, nešto poput slijepe ulice. No, na kraju tog maslinastog tunela, kad smo razmaknuli krošnje nemirnih stabala, našle bi se na prekrasnoj čistini prekrivenoj blistavim travnatim pokrivačem. Tamo je sve odisalo nekim savršenom spokojem, kojeg bi povremeno poremetili cvrčci, ptice ili neko drugo biće koje je obitavalo u šumi. Livada okružena smaragdnim divovima bila je toliko netaknuta i čudesna, kao da nije pripadala tu gdje je. To je bilo mjesto zbog kojeg sam počela vjerovati u čuda.

Zadnjih nekoliko mjeseci svog života strpljivo sam čekala tu blistavu čistinu, ali nikako nisam mogla doći do nje. Neprestano sam lutala tužnom, hladno zelenom šumom i gubila se u njoj. Odavno sam prestala hodati po uskom puteljku, sada sam se nalazila u gustoj džungli probijajući se kroz neobuzdano raslinje. Pokušavala sam pronaći prečicu, kraći put koji je vodio do travnatog kruga, ali, naravno, i od toga sam odustala.

***
Nervozno sam koračala velikom prostorijom odbijajući se od blistavo bijelih zidova. Lijevu ruku sam privila uz struk, dok sam desnom rukom zaigrano mrsila svilenkasto zlatnu kosu. Ne gledajući gdje hodam, zurila sam u svoje balerinke koje su tapkale po popločanom podu. Nalazila sam se u bolničkoj čekaonici. Misli mi je proparao snažan osjećaj deja vua. Isto mjesto, ista osoba, isti razlog , sve se ponavljalo. Ovaj put nisam mogla mirno sjediti. Ne, bila sam na nogama, snažnija i sposobnija nego onda. U zraku je ponovno visio onaj meni dobro poznati miris, samo što ovog puta nije bio toliko opojan. Kao da je ispario poput vode koja ključa.

Sa hodnika i obližnjeg pulta dopirali su usputni nejasni glasovi. Žena srednjih godina, duge vatreno crveno kose i kestenjastih očiju stajala je za pultom s hrpom papira u rukama. Čelo joj se naboralo dok je raspravljala s visokim muškarcem u bijeloj kuti, pokušavajući mu nešto predočiti rukama. Bolnica je vrvila ljudima. S ulaznih vrata su, poput roja pčela iz košnice, neprestano dolazile svakojake prilike. Oni koji nisu imali posla s ženom za pultom produžili bi prema dugačkom hodniku.

I dalje sam graciozno koračala, sada kružeći oko kožnatog naslonjača s rukama u džepovima crne jakne.

Do mene je došetao jedan od onih muškaraca u bijeloj kuti. Stariji čovjek prosijede guste kose, crvenkasto smeđeg tena i čokoladnih očiju ljubazno me pozdravio. „Dobra večer, gospođice Clarkson.”

„Dobro večer”, pristojno sam odgovorila. „Kako joj je?”

Nesigurno je pogledao u mene. „Nada postoji, kao i uvijek. Pomak ruke je refleks koji se može dogoditi se vremena na vrijeme i ne mora ništa značiti. Ali, nakon ovoga su u većini slučajeva puno veće šanse skorog buđenja. Ništa ne možemo zasigurno reći, ipak je to koma.” Prekrižio je ruke na prsima dajući mi do znanja da je završio s monologom.

To nije bio onaj odgovor koji sam htjela, ali bio je zadovoljavajuć. U većini situacija sam bila realist, ali u ovoj sam se ponašala poput vječnog pesimista. Ali, nakon svega što sam prošla, sve što je davalo i trunkicu više nade bilo je poput svjetla na kraju tunela.

***

Kad sam došla iz bolnice, bilo je već poprilično kasno. Razgovor s Kaitlyninim roditeljima potrajao je duže no što sam mislila. Očekivala sam da ću zateći svoju sestru u dnevnom boravku s brigom u očima, ali, kad sam otključala vrata, u čitavoj kući je vladao mrkli mrak. Pretpostavila sam da je Tru imala nekakav hitan slučaj u bolnici pa je duže ostala, a Jodie je zarobljena kod bake. Na neki način sam bila zadovljan zatečenim stanjem jer sve što sam željela nakon ovakvog dana je bilo toplo jelo i puno sna.

Otišla sam u kuhinju i podgrijala ručak u pećnici. Zadovoljno sam se osmjehnula dok sam grickala vruće lazanje koje su mi savršeno pasale. Nakon što sam spremila posuđe u perilicu stubama sam se popela u sobu i legla na uredno pospremljen krevet. Nekoliko minuta sam piljila u mrakom obasjani strop vrteći sve moguće današnje situacije. Kapci teški kao crkvena zvona polako su se povukli u svoje odaje dopustivši snu da me nadvlada.

Vidjela sam onu šumu. Samo, bila je drugačija. Na njezinom kraju, točno iznad onog čudesnog brežuljka polako se uzdizala ugljenasto crna utvara. Podsjetila me na nakupine smoga koje izlaze iz velikih tvornica. Teškim koracima sam se vukla niz šumsko tlo natopljeno kišnim lokvama, dok je slap medeno žute kose zaostajao za mnom. Polako sam se približavala brežuljku koji se doslovno caklio od sunca. Rukama sam dopuštala da razmaknu krošnje stabala pred sobom, ostvljajući prašumu iza sebe. Ona utvara se činila sve bližom, sada je bila na samom vrhu, iznad mene, razbijajući u krhotine spokoj dana. Nisam se ni pokušala osvrnuti, strah me zaogurnuo svojim plaštom. Odjednom mi je ponestao i onaj posljednji atom snage, noge su radile protiv svake moje volje, sve dok me ravnoteža nije izdala. Bila sam na koljenima, prekrivena blatom, usred te nemirne šume. Ledeni trnci su mi poput kakve simfonije neprestano prolazili tijelom, iako je nasred azurnog neba sjalo ljepotom opijeno sunce. U mojim ustreptalo plavim očima koje su do tog trenutka zjapile prazne poput začaranog kruga sada se mogla vidjeti zastrašujeće hladna crna boja. Bila je pedalj udaljena od mene.

***

Monotono lupanje teških kapi kiše o prozorsko staklo probudilo me iz tradicionalno zastrašujućeg sna. Uzdigla sam se na drveno uzglavlje kreveta s još uvijek preplašenim izrazom lica okupanog u znoju pokušavajući smiriti prebrzi ritam disanja. Nekoliko zaigranih sjena plesalo je po bijelim zidovima ukrašavajući ih svojim hladnim sivilom.

Kucanj na otvorenim vratima sobe tupo je odzvonio u mojoj glavi dajući mi do znanja da nisam sama u prostoriji. Ispred mene se našla visoka ženska prilika s srebrnkasto- sivim pladnjem u rukama.

Tru je došetala je do mene i sjela uz podnožje kreveta pružajući mi pladanj s tostom i i šalicom kakaa iz koje su još uvijek izlazili vrući kolutovi pare. „Uzmi, Nora. Od jučer nisi ništa jela.”

Pristojno sam prihvatila, bez posebne želje za jelom. Iako sam trebala osjećati glad, moj trbuh nije pokazivao nikakve znakove potrebe za hranom. Stala sam prebirati po tanjuru kidajući komadić po komadić tosta i dalje s nogama u turskom sijedu.

„Čula sam za Kaitlyn.” Melodija njenog glasa smirila me poput uspavanke. „Čini se da će biti bolje.”

„Nadam se.” odbacila sam val kose na leđa.

„Ona naša svađa jučer...”, otezala je rečenicu, pokušavajući pronaći prave riječi. „Oprosti.” Uputila mi je molećiv pogled.

„U redu je.” Tiho sam rekla, kružeći kažiprstom oko ruba još uvijek tople šalice. Nije bilo razloga da ne prihvatim njezinu ispriku. Osim toga, shvatila sam da sam malo pretjerala, onakvu moju reakciju ni sama nisam očekivala.

Približila mi se za pedalj i dalje me promatrajući onim istim pogledom. „Ne, nije u redu. Znam da sam previše tvrdoglava i pokušat ću to ispraviti.” Napravila je stanku i progutala knedlu u grlu. „Razgovarati ću s tatom. Ne znam koliko će to pomoći, ali želim ti udovoljiti.” Na licu joj se pojavio slabašan osmijeh.

Piljila sam u Tru dok je to izgovarala s očima fiksiranim na njezine usne. Nisam mogla vjerovati u to. Nakon pune 3 godine, nakon nepotrebnih svađa, nakon napete tišine, do mene nisu mogle doprijeti te riječi. Prišla sam bliže i snažno je zagrlila, ostavljajući je bez daha. Zarila sam lice u njezinu kosu boje karamela. Slatkasti miris parfema poškakljao mi je nosnice. „Hvala ti.”

Potapšala me po leđima. „Ipak je on naš tata, zar ne?”

„Da.”

„Moram te upozoriti, ako poslije razgovora ostane ista situacija, onda je naš odnos stvarno izgubljen slučaj.” Blago me odgurnula od sebe stavljajući ruke na moja ramena i dalje me promatrajući svojim blijedo zlatnim očima.

„S tim se slažem. Sve što želim je taj jedan razgovor.” Ispila sam gutljaj kakaa i ponovno se izgubila u njenom sigurnom naručju. Sve se odjednom činilo ljepšim.

***

Nakon doručka odvela sam Jodie kod bake i krenula prema akademiji. Bila je nedjelja, dan kada nema nastave, ali akademija je bila svakodnevno otvorena za sve učenike. Osjetila sam snažan poriv za plesanjem i odlučila sam ga ispuniti. Samo, danas je sve bilo nekako drugačije. Monotonu kišu sam doživljavala kao lijepu pjesmu prošaranu savršenom melodijom, a na olovnom, čelično sivom nebu mojim očima su bili vidjeli jedino arktičko plavi komadići koji su ispunili praznine između usamljenih oblaka.

I ponovno sam dopustila da harmonija plesnih koraka - savršeno ukomponirana s glazbenom simfonijom koja ih je pratila u stopu - poput vrtuljka zaigra cijelim mojim bićem. Ponovno sam izašla iz te stanovite dvorane s simboličnim smiješkom na licu.

Na izlazu, ispred mene se našla vitka ženska silueta smaragdnih očiju. Privila sam obje ruke uz bok. „I nedjeljom?”, značajno sam upitala.

„Zdravo i tebi.” Prstom je mrsila bakrene kovrče. „Pa gledaj, ako želim nešto postići ne preostaje mi ništa drugo nego vježba. Izležavanje na kauču mi u tome nimalo neće pomoći. Uostalom, čini se da nisam jedina.”

“Znaš već. Plesa nikad dosta.”Osmijeh mi je ponovno krasio lice. „Nego pričaj, što ima kod tebe?”

Hannah i ja smo se u zadnje vrijeme poprilično sprijateljile. Novim ljudima sam se uvijek teško otvarala, kao da sam u njihovom prisustvu bila zarobljena u nekom kavezu, ali njoj nisam. Imala sam onaj rijedak osjećaj povjerenje i sigurnosti.

Od Kaitlynine nesreće nisam se pretjerano družila s prijateljima. Imala sam ih nekoliko, ali zbog svoje depresije sve njih sam polako izgubila. Provodila sam dane piljeći u zid svoje sobe. Bila sam zatvorena u nekom svom, hladnom svijetu. Nakon nekog vremena depresija je prošla. Počela sam posjećivati Kaitlyn, upisala sam se na kademiju i krenula dalje sa svojim životom. Naravno da se ponekad znam osjećati usamljeno, ali naspram svemu onome što sam prošla, ovo je bio mačji kašalj.


„Imam ideju!”, viknula je Hannah dok smo šetali parkom. Poskočila je poput djeteta u igri i pljesnula rukama. „Idemo vani večeras!” Značajno je raširila ruke.

“Hannah...ja ti nisam nikakvo društvo.” Oklijevala sam. „Ne sjećam se kad sam se posljednji put zabavila.”

„Pa to znači da ti treba izlazak. Hajde, molim te!” Spojila je dlanove u znak molbe. Smaragdne oči sada su jače sjajile. „Moj bratić nas može odvesti.”

„Neznam baš. Morala bi čuvati Jodie...”

Ponovno je stala mrsiti kosu. „Nemoj mi se sad izvlačiti. Idemo onda?”

„Dobro. Ali samo da se zna, ovo radim pod prisilom.” Izvinula sam kutove usana u poluosmijeh i nastavila laganim koracima koračati stazicom.

„Naravno.”


Želim vam sretnu i uspješnu školsku godinu!

Filmovi, glazba & knjige. Svratite! Svi su dobrodošli!

boomp3.com

„Laku noć, slatkice.”, šapnula sam nježno utisnuvši poljubac u Jodieno čelo. Navukla sam topli pamučni poplun preko njenog tijela i ugasila lampicu na noćnom ormariću pokraj kreveta.
Kao maloj djevojčici ovi kratki, ali nezamjenjivi trenuci bili su mi sve. Tada sam se osjećala tako sigurno i zaštićeno, kao da je tim jednim poljupcem oko moje bespomoćne pojave sagrađen metalni štit koji me brani od svakoga zla . Činilo mi se da ne mogu doprijeti do okrutnog svijeta, niti da on može doprijeti do mene, poput nekog nedostižnog cilja koji se nalazi miljama daleko.U kasnu večer, u onim rijetkim trenucima kad je bila kod kuće, mama bi me ušuškala. Upravo ta majčinska toplina koja je zračila oko nje poput aureole, mirno me slala u slatke snove.
Elegantnim pokretima okrenula sam se za 180° i pokušavajući se probiti u tami, krenula prema vratima sobe. U mom naumu prekinuo me milozvučan glasić koji se savršeno poklapao s tišinom koja je bila prisutna.
„Nora.”
„Reci, Jodie.” Usmjerila sam pogled prema kutu sobe. Iako je bio mrak, oči su joj sjajile poput dva mirna jezera, usijavajući toplinu oko mog srca.
„Vole li nas još mama i tata?”, tiho je izustila čekajući moj suvisli odgovor kojeg ovog puta nisam znala. Ponekad sam se i sama to pitala, samo što mi nitko nije dao odgovor na to pitanje.
Gledajući njene oceansko plave oči koje su željno iščekivale moje sljedeće riječi, znala sam što mi je raditi. Možda sam joj trebala reći da neznam, možda sam trebala reći nešto što je istina, no sa svojih 17 godina naučila sam da istina nije uvijek najbolje rješenje. Moguće je da me to činilo lošom osobom, ali promatrajući tužno lice moje sestre nisam mogla reći ono što me već neko vrijeme kopkalo. Iako me srce tjeralo da joj kažem nešto drugo, ovoga puta sam poslušala zdrav razum.
„Naravno.”, blago sam izvinula usta u poluosmijeh, dok mi je glas lagano podrhtavao. Ona moja poznata grižnja savjesti u meni je proradila.
„A sad spavaj.” Uputila sam joj poljubac u obraz. „Sutra ideš s bakom u lunapark.”
Odlepršala sam do vrata, i zatvarajući ih još jedanput pogledala Jodie prije nego što utone u beskrajna prostranstva snova. Zlatne kovrče koje su uokvirivale njezino milječnobijelo lišce u tami su prelijepo izgledale. Sitne jamice na krajevima grimiznih usnica kao da su imale oblik malog osmijeha. Spavala je poput najslađe bebe, poput anđela koji nije stvoren da živi u ovom surovom svijetu. Imala je sanjivi, iskreni pogled, kakav samo dijete ima. Na njoj se vidjelo da još toliko toga mora proživjeti, učiniti i naučiti.

***

„Zdravo, dušo.” Čula sam poznati glas s druge strane slušalice.
„Oh, tata, ti si.”, blago sam se osmjehnula. „Ja i Jodie dolazimo u petak, jel da?”
„Da. Doći ću po vas prijepodne. Angelina i ja vas vodimo na ručak.”, izrekao je to melodičnim i smirenim glasom kako mu i priliči. Moj tata je oduvijek bio takav. Promišljen i pomalo suzdržan, kao da u ovom trenutku ne priča sa svojom kćeri, već s nekim poznanikom kojem se boji nešto reći da se to ne bi krivo protumačilo. Ja sam se već navikla na takav njegov karakter, tako da mi ovaj razgovor nije bio nimalo čudan.
Na sam spomen Angelininog imena, srmklo mi se pred očima. Nikad se nisam pomirila s tim da moj tata ima ljubavnicu. Bila sam svjesna toga, ali nisam to prihvatila. Automatski sam zakolutala očima, sretna što me trenutno ne može vidjeti.
„Dobro. Bit ćemo spremne.”
„Veselim se što ću vas vidjeti. Nego, kako je na akademiji?”
„Dobro, kao i uvijek.”, kratko sam odgovorila, znajući da je to pitanje postavljeno samo reda radi, bez ikakvog posebnog zanimanja. Nisam ga htjela opterećivati pretjeranim doživljajima s akademije, jer smo i ja i on znali da ga za to uopće nije briga.
„Onda, doviđenja, Nora.” Harmonija u njegovom tvrdom glasu dala mi je na znanje da je s razgovorom gotovo.
„Bok, tata. Vidimo se.” Čula sam škljocaj slušalice s njegove strane dok sam spuštala telefon na stolić boje čokolade.

„Nora, tko je to bio?” Tru se spuštala niz vijugave stube izrađene od hrastovine pridržavajući se lijevom rukom za ručku. Površinu njenog dugog vitkog tijela prekrivale su blijedo plave traperice i čisto bijeli pulover, poput onih iz takvih reklama. Blago valovita kosa tople boje nezrelih kestena pružala joj se uzduž leđa ponegdje prelazeći u svijetlije, zagasito narančaste nijanse.
„Tata.”, uspravila sam se u naslonjaču. „ Zove nas na ručak u petak.”
„O. A sada postojite?” ciničnim glasom je izrekla te riječi. U kutovima njezinih zlaćanih očiju zasjajila je iskra gorčine i ljutnje.
„Tru...” Prekinula me prije nego što sam uspjela izreći ono što sam naumila.
„Gle, Nora. Ti znaš što ja o tom mislim.” Usnice su joj se blago izvinule u stranu .
„Shvaćam te.” Pokušala sam smiriti razgovor koji mi mogao prerasti u svađu. “ Ali mislim da ga ne bi trebala u potpunosti ignorirati. Pokušaj barem razgovarati s njim.” Na tren sam zastala sa svojim monologom i prekrižila ruke na prsima. „ Ne kažem da je to što je učinio imalo opravdano. Ja se još uvijek pitam jesam li mu trebala oprostiti. Ali ipak, on je naš tata. “ Laganim zamahom ruke odbacila sam dugu plavu kosu na leđa.
„Zar opet vodimo ovaj razgovor?!”, glas joj se povisio za oktavu. “Nora, ti znaš da ja tebe volim, ali, molim te, pusti to. Neka stvari ostanu ovakve kakve jesu. Razgovor bi samo sve pogoršao.” Pogledala me žalosnim pogledom malog djeteta. Djeteta koje pomoću svog samilosnog izraza lica namjerava dobiti ono što želi. “I sama znaš da sam tvrdoglavost naslijedila od njega”, dodala je na kraju.
Da, to sam znala. Jedina, ali i ona najbitnija, sličnost između Tru i tate bila je njihova narav. Oboje su bili tvrdoglavi, odlučni i ambiciozni. Upravo zato se njih dvoje nikad nisu naročito dobro slagali Iako nikad nisam previše vjerovala u onu “suprotnosti se privlače”, čini se da je za njih druga strane te poslovice vrijedila .No, očito da su i meni geni donijeli dio tatinog karaktera.
Ispustila sam tihi uzdah. „Tru, dosta mi je više toga. Te konstantne napetosti između vas!”, povisila sam ton glasa ni sama svjesna toga da nepotrebno vrištim. Taj preveliki teret na mom srcu više nisam mogla držati. Morala sam se nekom istresti, morala sam nekom objasniti osjećaje i misli koje neprestano vrtim u sebi. „Kvragu, shvaćaš li ti da nam se obitelj raspada?! Mamu nismo vidjele više od mjesec dana zbog navodnog posla, a tata vidi samo svoju ljubavnicu. Ja sve to mogu izdržati, ali mi imamo mlađu sestru. Pa ona je samo dijete. Njoj je prijeko potrebna roditeljska ljubav.” Vrele kapljice pri samim kutovima mojih nebesko plavih očiju stvarale su slabo vidljive odsjeke sjaja.
„Znam kakva je situacija. “ Položila je svoju toplu ruku na rub mog ramena, držeći je tamo nekoliko sekundi. „Ali ja i ti smo tu.” Usmjerila je pogled prema zlatnom prstenu na njenom prstenjaku.
„Ja i ti? Ja i ti nismo dovoljne. Ti si od jutra do mraka u bolnici.” Skinula sam svoj jarko crveni kaputić s vješalice u prikrajku dnevnog boravka i prislonila ga na na lijevu ruku. „Tru, pa ona se pita da li je roditelji još vole. Roditelji! Ako se ovako nastavi neznam kako ćemo dalje. Stvarno neznam.” Demonstrativno sam zalupila drvenim vratima i našla se na prostranoj ulici udišući hladan, vjetrom ispunjen opuštajući zrak, koji mi je u ovom trenutku savršeno godio.

***

„Znaš, Kaitlyn, puno mi fališ.”
Sjedila sam na tvrdoj stolici obloženoj noćno plavom tkaninom, jednom rukom se pridržavajući za rub Kaitlyninog kreveta prekrivenog blistavo bijelim plahtama.Odlazak u bolnicu postao mi je redovita dnevna rutina. Tu sam se dolazila povjeriti svojoj najboljoj prijateljici.
Nalazila sam se u u gotovo praznoj beživotnoj bolničkoj sobi, što se moglo vidjeti i po njezinom izgledu. Nekadašnja svijetlo zelena boja ljuštila se sa zidova. Rolete na četvrtastom prozoru bile su spuštene do kraja pritom stvarajući tamu u sobi, iako je vani bilo tek kasno poslijepodne. Tišinu je remetilo neprestano jezivo brujanje bolničkih aparata, koje je u meni svakim otkucajem stvaralo dodatnu dozu pritiska u prsima.
„Neznam kako ću bez tebe.”, uzdahnula sam. „Probudi mi se.”
Njezino bolesno blijedo lice nije davalo nikakve znakove života. Ponoćno crna kosa padala joj je preko ramena prekrivajući čelo i kut punih, žarko crvenih usnica boje krvi. Svoje, duge, mliječno bijele ruke položila je uz samo tijelo do polovice pokriveno poplunom. Sneni kapci vješto su skrivali njezine duboko smeđe, gotovo ugljenasto crne oči.
„Posvađala sam se s Tru.” Ružičastim jagodicama prstiju primila sam njezin blijedoliki dlan. „Sada mi je žao zbog toga, ali morala sam joj reći što mislim.”
Osjetila sam da mi je nešto hladno pomilovalo dlan. Nešto se promijenilo. Nenadani trzaj mi je poput struje prešao tijelom. Pomaknula je ruku.

Otvorila sam velika ulazna vrata dvorane i izašla na hodnik. Dugački hodnik je bio prazan i pust, a jedini znak života dopirao je iz obližnje prostorije gdje se čula glasna glazba. Iz znatiželje sam krenula prema kraju hodnika prateći zvukove. Sjena moje siluete pružala se uzduž poda popločanog velikim prljavo bijelim pločicama. Mirno sam koračala mračnim hodnikom, dok su mi koraci odzvanjali odbijajući se o bijele zidove nevidljive u tami. Kroz staklo na glomaznim drvenim vratima mogla sam razabrati djevojku smeđe kovrčave kose koja je izvodila koreografiju na nekakvu brzu i živu pjesmu koju nisam znala prepoznati. Na vršcima prstiju, poput lopova ušla sam u slabo osvijetljenu dvoranu prekrivenu parketom, pokušavajući curu ne ometati u plesu. Činilo se da sam bila uspješna, jer je bez trzaja nastavila u ritmu raditi plesne korake. Promatrala sam je. Podsjećala me na mene kad plešem. Bila je nekako čudno mirna i spokojna, ali ujedno i brza i pokretna. Žarulje na svijetlo plavom staklenom lusteru obasjavale su njezino vitko tijelo. Slabe svjetlosne niti pratile su je i isticale svaku crtu njenog brončanog lica. Kad su na playeru odsvirale posljednje note pjesme, izvodila je zaključni pokret te zamahnula dugom kosom i spazila mene. Tihi zvuk žica gitare u dodiru s jagodicama prstiju oglasio je kraj pjesme.

-Bok.-zbunjeno me pogledala s znatiželjom u kristalnim očima.
-Otkad si ti tu?-bijelim ručnikom je brisala znoj s lica.
Ispred mene je stajala tamnoputa djevojka svijetlo smeđe kose svezane u rep. Na sebi je imala crne tajice, kratku maslinastu suknju i crni top. Rumeni obrazi naglašavali su njezine bistro zelene oči.
-Nekoliko minuta.- slegnula sam ramenima.
-Znaš, jako mi se sviđa kako plešeš, stvarno se vidi da si talentirana.-prislonila sam tijelo uz zid nebesko plave boje, dok mi se krpena torba poigravala na nogama, izvrćući tkaninu svijetlo crnih traperica. Osjetila sam hladnoću na leđima. To me nije nimalo iznenadilo, jer sam kroz prozor mogla vidjeti ljude u toplim kaputima, ogrnute pletenim šalovima ili s navučenim rukavicama na šakama.
- Uživam gledajući te.-dodala sam, naglašavajući prvu riječ.
-Hvala, trudim se. Ali uvijek može bolje.
-Mi se još ne poznajemo. Nora Clarkson, drago mi je.-pružila sam joj ruku
-Hannah Cassidy-uzvratila mi je.
-I, što ti radiš ovdje? Ja sam mislila da sam ja jedina toliko luda da vježbam ovako kasno.-razvukla sam usta u široki osmijeh.
-Nisi jedina. Dobila si društvo. -navukla je crni kaputić i počela zakopčavati crne okrugle gumbiće na krajevima -Čini se da ima još luđaka poput tebe.-obje smo se nasmijale.
-Ma, pripremam se za nastup. Želim biti što bolja, jer nastupam za tri tjedna, pa koristim svaki trenutak slobodnog vremena za vježbu.-uzela je torbu s poda i počela u nju trpati odjeću.
-Joj, znam kako je to. Pritisak prije nastupa. Vježba, vježba, i samo vježba.
-Upravo tako.
-A ti?-upitala me s vidljivom radoznalošću na licu.
-Ja samo...pokušavam usavršiti neke pokrete. -zbunjeno sam izustila. Zapravo, plesanje me perfektno opuštalo. To je bio moj način odmora. Koliko god to čudno zvučalo, upravo ples mi je pomagao u najtežim životnim trenucima, poput Kathlynine nesreće. Još dan danas mi je najveća potpora. Jer, ples za mene nisu samo napamet naučeni koraci ili naporno neumorno vježbanje za nastup, već nešto puno više. Čarobna glazba u pozadini i usklađeni zaigrani pokreti tijela savršeno sklopljeni u jednoj cjelini;to jednostavno mora biti puno više. To je bio najveći razlog mog kasnog dolaska. No, to joj sada nisam htjela priznati, neznam ni sama zašto. Valjda sam se bojala da me ne proglasi čudakinjom, jer se poznajemo svega 3 minute.

boomp3.com

Hannah i ja skupa smo hodali do ulaznih vrata njene kuće, koja je bila 3 ulice prije moje kuće. Noć je bila mirna i vedra. Činilo mi se da ću poremetiti savršenstvo ove jesenske večeri ako napravim neki krivi nepotrebni pokret. Džonovi cipela strugali su po tvrdom asfaltu kolnika. Hladni dim mi je izlazio iz usta i topio se na vlažnom zraku. Voljela sam Boston, njegove ulice, svakodnevnu gužvu i gradsku vrevu. Voljela sam svaki kutak toga grada. Urezao mi se duboko u srce i nisam ga mogla izbrisati ni da sam htjela.
Na modrom, gotovo blijedo sivom nebu sjalo je milijune zvijezda. Da sam dijete vjerojatno bi ih sad krenula brojiti do kasno u noć, dok mi se oči ne počnu sklapati. Sigurna sam da ih sad, negdje, neko dijete znatiželjno broji, jednu po jednu, očima uperenim u nebo.

Put od akademije do njezine kuće bio je poprilično dug, stoga smo imale puno vremena za upoznavanje. Hannah je sa svojom obitelji donedavno živjela u New Yorku, no kad je njen otac izgubio posao, odlučili su se preseliti u Boston. Upisala se na plesnu akademiju, i pohađa je 3 i pol mjeseca. Živi s majkom Anabelle, tatom Jackom i 10-godišnjim bratom Codyem.
Na prvi pogled Hannah mi se činila simpatična i zabavna cura, no ja sam oduvijek bila jedna od onih koji se teško otvaraju ljudima. Tako me je život naučio. Bojala sam se da me netko ne povrijedi. Znala sam koliko grozna može biti ona srž ljudskog zla, i upravo to je bilo ono što mi je tjeralo najveći strah u kosti. Ja nikad nisam bila ona djevojka koja će satima pričati o sebi ili držati glavnu riječ u društvu. Ne, uvijek sam više voljela slušati druge i biti samozatajna.

~

-Ljudi, doma sam!-snažno sam zalupila svijetlo smeđim teškim vratima iza sebe.
U dnevnom boravku nije bilo ni žive duše. Lampa pokraj naslonjača gorila je žarkim svjetlom. Nonšalantno sam spustila torbu na sami rub tamnoplavog trosjeda prislonjenog uz zid prekriven laganom bojom limuna koja je savršeno krasila veliki dio kuće. Cjelokupna kuća je bila prekrasno uređena. Moja mama ju je predivno sredila. Ona je uvijek imala ukusa za takve stvari. Svaki pojedini predmet pomno je odabrala po svom guštu. Na sredini prostorije nalazio se antikni stolić boje trule višnje. Na njemu je bio položen crni vijugavi svijećnjak s blijedo ljubičastom voštanicom koja se lijepo uklapala u garnituru dnevnog boravka, razbijajući monotoniju ovog prostora.
Otkad nas je tata napustio, ova ogromna kuće mi se činila toliko prazna, kao da je žudila za njim. Bilo je vidljivo da je tu nekad živjela jedna osoba koja je upotpunjavala naš život.

-Tru! Jodie! Gdje ste?-poviknula sam da me se nije moglo ne čuti.
-Ok, ok! Ne moraš se tako derati. Čujem te.-provirila je Jodie iz kuhinje s čašom nekakvog crvenog soka u ruci.
Jodie, moja mala četverogodišnja sestra koju volim najviše na svijetu. Ta slatkica uvijek zna kako me razveseliti njezinim šalama i dječjom simpatičnom nevinošću. Znam da će me ona uvijek dočekati kod kuće s naglašenim rupicama na licu raširenima u osmijeh.
-Jodie, gdje je Tru? Zar je još na poslu?-osvrnula sam se po kući pogledom tražeći stariju sestru.
Tru je radila kao stažist u bostonskoj općoj klinici. U bolnici je bila od jutra do mraka, stoga me ne bi nimalo čudilo da još uvijek nije došla s posla.
Moja starija sestra. Moja druga mama. Ona je bila ta koja se brinula za mene i Jodie, ta koja je jednostavno uvijek bila tu da mi pomogne, da mi da zlata vrijedan savjet ili da me pita kako sam provela dan.

Mama je radila za marketinšku kompaniju koja ju je često slala na poslovne putove. New York, Chicago, Washington; bili su samo nekoliko od desetak gradova gdje je ona svaki tjedan putovala. I sada je bila u jednom od njih.
Moja majka je žena puna ljubavi i dobrote koju je uvijek spremna pružiti drugima. Ali njezin posao uvijek ju je u tome sprječavao. Istina, trudila se, no kao da za sve to uopće nije imala vremena.

Roditelji su mi se rastavili prije 3 i pol godine. Uvijek su se svađali, zbog svake sitnice, no nama je to postala normalna situacija u kući. I bilo je tako, sve dok mama nije otkrila da tata ima ljubavnicu. To je bila kap koja je prelila čašu. Mene to nije toliko čudilo, budući da je tata često izbivao iz kuće u izliku svog zahtjevnog i teškog posla u građevinskoj tvrtci. Majka mu zbog nedostatka slobodnog vremena nikad nije prigovarala, jer je s njom bila jednaka situacija.
Sjećam se onog dana kad su nam priopćili tužnu vijest. Volim snijeg i nestrpljivo iščekujem zimu upravo zbog njega, no ovog dana nije bilo tako. Ne. Ja nisam bila sretna. Nimalo. Sniježne pahulje su umorno, možda i protuvoljno padale, te se vidljivo bijelile na prozorskim staklima. Činilo mi se kao da ih je netko tjerao da se maknu s neba, s oblaka, i zato su u miru odlepršale. Inače bi taj dio života pamtila kao samo još jedan od dugo iščekivanih sniježnih zimskih dana ispunjenih radošću. Ali ne. U mom srcu ta 24 sata će ostati zapamćena kao tmurna, bolna i tužna. Tad sam saznala nešto što nikad nisam željela ni čuti ni doživjeti. No, ipak jesam. Čini se kao da mi je to odavno bilo zapisano u sudbini.

-Tata i ja...-oklijevala je mama dok joj je lice odjednom postalo nenadano ozbiljno.
-Mi...odlučili smo se rastaviti.-jedva je izustila s već oblikovanom tjeskobom na obrazima blijedim poput krpe.
-Tako je najbolje za svih nas.- nadovezao se tata nesigurnim glasom koji je bio totalna suprotnost onom njegovom tvrdom glasu punom samopouzdanja i hrabrosti.
Iskreno, uopće se nisam iznenadila, znala sam to i puno prije njihove objave, ali kao da sama sebi nisam htjela priznati takvo nešto. Svejedno je boljelo.
Moje goruće blijedo lice oblio je hladni znoj. Nisam znala što činiti, kako se ponašati, što reći. Kao da mi se velika knedla zaglavila u grlu, jednostavno sam šutjela. U ovom trenutku to mi se činilo jedinim ispravnim riješenjem. U meni se miješalo stotine različitih emocija. Preplavila me pomisao na to da više nikad neće biti zajedničkih obiteljskih druženja, sretnih Božićnih jutra ili rijetkih dana provedenih skupa i ispunjenih radošću i veseljem. No, u meni je u tom bitnom djeliću mog kratkog života, u toj jednoj sekundi proradila i ona moja sebična i pomalo zlobna strana koja je i mene samu ovog puta iznenadila jer mi je bila potpuno nepoznata. Ta strana je osjetila čudno olakšanje. Pomislila je na to da više neće biti njihovih svakodnevnih svađa i prepirka, prkosnih pogleda i vječitih nadmetanja.

Neznam ni sama kako, ali njihov razvod sam uspjela prebroditi. Pokušala sam zaboraviti na loše stvari i nastavila s normalnim životom. Da u tom periodu života nisam imala Kaitlyn, neznam što bi se dogodilo, a ne želim ni pomišljati na to. Ona je bila tu, uz mene, kao i uvijek.

Ja, mama, Jodie i True ostali smo živjeti u tatinoj kući, a on se preselio u stan.
Jodie i ja posjećujemo tatu vikendima i praznicima. Tako je dogovoreno nakon razvoda. On živi sa svojom ljubavnicom Angelinom, koja meni nikad nije bila posebno draga, zapravo, kad malo bolje razmislim, uopće mi nije ni bila draga. Neprestano koluta očima u blizini mene i Jodie, te sladunjavo razgovara sa mnom kao da sam dijete koje je tek navršilo godinu dana.

Tru tati nikad nije oprostila to što je prevario mamu s drugom. Danas ne želi ni riječ progovoriti s njim, a kamoli ga posjetiti. Još uvijek osjeća gorčinu zbog toga.
S teškom mukom i mnogobrojnim neprospavanim noćima, ja sam mu ipak oprostila. Uvijek sam ga gledala kao mog dobrog tatu, i nisam mogla ni zamisliti da sam u ikakvoj svađi s njim.

-Da, još je na poslu. Ništa novo.-Jodieni plavi uvojci poskakivali su na njezinim ramenima.
-Ona previše radi, stvarno joj je potreban odmor.-sjela sam na mekani kauč i spustila glavu na njegov naslon. Jodie je sjela u naslonjač pokraj mene s nogama u turskom sijedu ispijajući zadnje kapi soka.
-A, čekaj, s kim si ti onda došla kući?-prenula sam se i uputila pogled prema njoj.
-Baka me dovezla. Mislila sam da si ti kod kuće, pa sam je zamolila da me ranije dovede, jer mi se nije dalo čekati Tru.-lagano je vrtila pramen plave kose oko kažiprsta. -A i umrla sam od dosade.
-Dobro.-potvrdno sam kimnula glavom.-Ali da ti to više nikad nije palo napamet. Ne smiješ biti sama u ovoj kućerini.
-Ok.-podigla je ruke od tijela u znak predaje.-Nikad više, obećajem.
Vratila sam tijelo u prijašnji položaj i pokušala se opustiti. Razmišljala sam o svojim sestrama, o Jodie i Tru. U glavi sam vrtila misli o tome što bi bilo da njih nema. Njih dvije su trenutno najsvijetlije točke mog života. Nakon razvoda mojih roditelja, nakon nesreće moje najbolje prijateljice, na njih sam gledala kao na blještavo svijetlo na kraju tunela svih loših stvari. One su me održale na životu, one su te zbog kojih se isplati živjeti, one su te koje će izmamiti smiješak na svačije lice. I zbog toga sam im zahvalna. Puno. A moje sestre ni same neznaju koliko su mi pomogle lijepom riječju ili mrvom ljubavi.